Osvrt na zagrebačku predstavu „Plodna voda“ (Marina Vujčić)

Dana 27. prosinca, pred sam kraj još jedne izazovne godine koja je iza nas, ponovno sam s ocem posjetila Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Odgledala sam najnoviju predstavu „Plodna voda“, suvremene hrvatske spisateljice Marine Vujčić, čiji je tekst prvonagrađen „Marinom Držićem“, 2020. godine, za najbolji neobjavljen dramski tekst. Predstava je svoju premijeru doživjela 9. prosinca 2022. godine, a redateljica je Nenni Delmestre.

Berislava Srna Grgurić u HNK-u (privatna fotografija)

Mjesto je odvijanja radnje, izolirana od ostatka svijeta, klinika za očuvanje trudnoće pod vodstvom Vilme (Mirta Zečević), smještena u distopijskom močvarnom krajoliku. U središtu radnje nalaze se dvije žene; Nora (Jadranka Đokić), koja ne želi imati dijete jer smatra da bi joj ono bilo samo na teret i uvjetovalo gubitak neovisnosti, i Eva (Ana Begić Tahiri), kojoj život bez djeteta nema smisao pa jednim poprilično neuobičajenim rješenjem pokušava realizirati svoju želju. Flora (Luca Anić), treća žena, žrtva je nasilja koje nad njom provodi njezin partner Antonio (Ivan Colarić), dok je četvrta žena zatočena u klinici sve dok ne prođe termin za nasilni prekid trudnoće. Muški likovi različito reagiraju na probleme koje muče njihove partnerice pa pokušavaju ostvariti i nametnuti svoje želje i stavove, usprkos tome što su žene tvrdoglave i ne slušaju ih.

Opisavši ukratko ovu vrlo napetu i intrigantnu radnju, ističem vrlo zanimljiv scenski postav i kostime. Što se tiče scenografije, moram priznati kako mi se jako svidio način na koji je scenografkinja Lina Vengoechea dočarala taj močvarni krajolik pun razbujalih biljaka. Kostimografkinja Barbara Bourek također se potrudila izraditi kostime u skladu s ovom poetsko-trilerskom radnjom. Naravno, svakako moram spomenuti glumačku postavu koja je u zagrebačkom HNK-u uvijek usklađena, uvjerljiva i profesionalna, radilo se o drami ili komediji. Jadranka Đokić i Ana Begić Tahiri još su jednom u nizu pokazale izniman glumački talent bez nepotrebnoga afektiranja. Žene koje utjelovljuju uspjele su dočarati i približiti publici, što smatram da je iznimno važno u svakoj predstavi, zbog toga što sam sigurna da nitko ne bi želio gledati predstavu u kojoj glumci nisu uvjerljivi i ne mogu dočarati likove koje utjelovljuju. Naravno, ovu pohvalu želim uputiti i drugim glumcima. Jedini lik u cijeloj predstavi koji nisam mogla shvatiti jest lik „žene u crnini“ koju je utjelovila glumica Ivana Boban. Naime, u više navrata, žena se pojavljuje te, bez ijedne replike, trči oko ostalih likova koji se, čim je vide, prestraše i pokušavaju pobjeći. Smatram da joj je, u procesu stvaranja predstave, trebalo više dodati na važnosti, tj. jasnije objasniti njezinu ulogu.

Na kraju bih svima htjela preporučiti ovu novu dramsku uspješnicu na temelju nabrojanih razloga i napete radnje, ali i zbog toga što je zapravo tema predstave ženska trudnoća, o kojoj se smatram, premalo govori. Naime, kao društvo tu smo temu u 21. stoljeću tabuizirali iz mnogobrojnih društvenih i etičkih razloga.

 

Berislava Srna Grgurić (1.1)